peći, uređaji za stvaranje topline i za postizanje visokih temperatura izgaranjem različitih vrsta goriva ili s pomoću električne energije. Rabe se ponajprije za zagrijavanje prostorija (→ grijanje) i u industrijske svrhe: za provedbu kemijskih reakcija, u preradbi ruda, za dobivanje i toplinsku obradbu metala, u proizvodnji vapna, cementa, gipsa, dolomita, sintermagnezita, stakla, keramike, opeke, gume, polimernih materijala, u spaljivanju otpada i drugdje.
Industrijske peći razlikuju se na temelju više kriterija: prema industrijskoj grani u kojoj se rabe (npr. metalurške peći, peći za keramiku, za taljenje stakla), prema industrijskom postupku (peći za zagrijavanje, taljenje, žarenje, prženje, sinteriranje, sušenje), prema odvijanju procesa (s nekontinuiranim radom, kao što su komorne peći, ili s kontinuiranim radom, kao što su rotacijske peći). S obzirom na izvor energije za zagrijavanje razlikuju se peći koje rabe goriva (čvrsta, tekuća ili plinovita) ili električnu energiju. Među električnim pećima važne su otporne, elektrolučne i indukcijske peći (→ električna peć), a zagrijavanje je moguće i elektronskim snopom, plazmom i laserskim zrakama. U pećima koje rabe goriva zagrijavanje može biti izravno, kada je materijal za obradbu u peći (sirovine ili međuproizvodi) u izravnom dodiru s gorivom, odn. s plinovima izgaranja, ili neizravno, posredstvom dodirne stijenke. Neizravan način omogućuje da se zagrijavanje po potrebi provodi i u inertnoj atmosferi ili uz smanjeni tlak. Konačno, industrijske se peći mogu podijeliti ovisno o tome kreće li se materijal tijekom zagrijavanja kroz njih (protočne peći) ili u njima miruje, a posebna su vrsta peći one za kemijske reakcije u fluidiziranom sloju. (→ fluidizacija)
Peći s pokretnim materijalom. (a) Rotacijske (okretne) peći u procesnoj se industriji najčešće primjenjuju jer su pogodne za mnoge vrste sirovinskih materijala i goriva. Peć se sastoji od vrlo dugačke cijevi promjera 1 do 8 m; duljina nekih peći iznosila je i do 200 m, ali se u novije doba na ulazu u peć ugrađuju izmjenjivači topline, pa su današnje rotacijske peći znatno kraće. Plašt peći uležišten je preko dvaju ili više okretnih prstena oslonjenih na valjke pod kutom od 2° do 8°, pa se materijal neprestano valja kroz cijev u protustruji plinova izgaranja. Služe za pečenje, sinteriranje i prženje finozrnatih i brašnastih tvari, ponajprije u proizvodnji cementa. (b) Jamske peći (peći s trupom, šahtne peći) imaju oblik okomite jame, a služe za taljenje ili pečenje velikih količina materijala u krupnim grudama. Materijal lagano propada vlastitom težinom ususret plamenoj zoni i plinovima izgaranja prema ispustu na dnu. Ovamo se ubrajaju peći za dobivanje sirovoga željeza (→ visoka peć) i nekih neželjeznih metala, kupolne peći za taljenje lijevanoga željeza, peći za prženje vapna, dolomita i sintermagnezita. (c) Tunelske peći služe uglavnom za pečenje keramike i porculana. Kolica s materijalom polako prolaze kroz tunel duljine 65 do 80 m, u kojem vlada određeni raspored temperatura, tlakova i ostalih uvjeta, tako da se materijal provodi kroz utvrđeni režim pečenja. Peći se lože ugljenom, plinom ili zagrijavaju električno, a brzina pečenja regulira se brzinom prolaženja kolica. (d) Kadne peći za kontinuirano taljenje stakla vrsta su plamenih regenerativnih peći. Staklena se masa ubacuje s jedne strane velike kade i zagrijava zračenjem plamena gorućih plinova i ugrijanoga svoda peći. Putujući do druge strane, masa se rastali, očisti i ohladi na temperaturu prikladnu za daljnju preradbu (→ staklo). (e) Etažne peći zatvoreni su sklopovi od više kružnih ognjišta ili etaža (promjer 2 do 8 m) smještenih u okomitom nizu. Materijal se na jednoj etaži prevrće grabljama i giba od oboda prema sredini, a na sljedećoj od sredine prema obodu i pritom pada na nižu etažu. Peći služe za prženje ruda, a za zagrijavanje iskorištavaju reakcijsku toplinu ili plinove izgaranja.
Peći s nepokretnim materijalom. (a) Plamene peći sadrže nepokretni materijal koji se u njima može nalaziti u izravnom dodiru s plamenim plinovima, i to smješten na ravnoj ili udubljenoj plohi (Siemens-Martinova peć za proizvodnju čelika, peći u proizvodnji bakra, nikla i kositra), ili u loncima za taljenje (za manje količine specijalnih stakala). (b) Mufolne peći zagrijavaju se plinovima izgaranja neizravno, kada materijal treba biti u čistoj ili posebnoj atmosferi, npr. pri destilaciji metala ili u proizvodnji malih količina proizvoda posebnih svojstava (fina keramika i sl.). (c) U komorne peći ubrajaju se ponajprije kovačke peći koje služe pri izradbi velikih strojnih dijelova, valjaoničke peći za zagrijavanje ingota prije valjanja te okrugle peći kakve se npr. rabe za pečenje porculana, a sastoje se obično od dviju komora; u gornjoj, s nižom temperaturom, peče se obični porculan, a u donjoj se, pri višoj temperaturi, peče porculan s glazurom. (d) Zagrjevne peći rabe se za obradbu metala u čvrstom stanju. U njih se blokovi ili kontinuirano lijevani poluproizvodi mogu ulagati u hladnom ili u vrućem stanju. Pri vrućem ulaganju valjaonička se postrojenja nastavljaju izravno na postrojenja za kontinuirano lijevanje. Pritom se rabi zaostala toplina iz prijašnjega procesa i uložak se samo dogrijava do temperature potrebne za valjanje. (e) Peći s putujućom vatrom nastaju spajanjem više peći, radi što boljeg iskorištenja topline, tako da je samo jedna peć pod punom vatrom, a plinovi izgaranja prolaze kroz sljedeće peći, u kojima zagrijavaju materijal. Kada je materijal u komori pod vatrom ispečen, prebaci se vatra u sljedeću komoru (npr. kružne peći za pečenje keramičkih opeka).
